Damavand 2018- naša prva expedicija

 

 

Da bi okrunili naših sedam godina planinarstva, jer sve velike stvari završavaju nakon sedam i tako iznova započinje novi ciklus. Odlučili smo se za našu prvu ekspediciju u nepoznato. Ovime smo si otvorili put u Aziju nakon što smo pomalo upoznavali vrhove Europe. Svaki dobar plan započinje okupljanjem istomišljenika uz pivu, te smo s početne grupice od desetak entuzijasta završili na nas četiri, čak nas je jedno vrijeme bilo dvoje, samo ja i muž. Da ne bi sami lutali svijetom odlučili smo se ići s društvom iz Srbije, EST. Koja se već godinama bavi  atraktivnim avanturama i zahtjevnim usponima po bijelom svijetu.

I tako se nas četvero uputilo u ponedjeljak 20.08.2018 prema Beogradu uhvatiti avion i naći se s ostatkom sudionika ekspedicije. Ekspedicija je brojala 16 sudionika, od toga nas 4 Karlovčana: Ivica Sudac, Mario Grman, Jadranko Jagodić i Ana Sudac. Skupila se mala bivša Jugoslavija pa je bilo ljudi iz Srbije, Bosne i Crne gore na ovom pothvatu. Iz Beograda putujemo za Istanbul na aerodrom Ataturk gdje presjedamo za Iran do Imam Khomeini aerodroma blizu Tehrana. Pošto je let bio u 8 navečer dolazimo tek ujutro u 6 h po lokalnom vremenu u Tehran. Dodajemo tih 2.5 h vremenske razlike koji su danas samo isparili i idemo prema hotel gdje ćemo se smjestiti.

Prvi dan 21.08 je bio fakultativni obilazak Tehrana, grada od 7 milijuna stanovnika kada se pribroji i dnevna migracija ljudi koji putuju na posao ta brojaka se penje i do 12 milijuna. Taj dan smo saznali kako je biti milijunaš, nakon promijenjenih 500 eura završite sa 60 milijuna riala. Vrijeme brzo teče u razgledavanju, čekiranju u hotel i spremanju za autentičnu Perzijsku večeru.

22.08. Srijeda. Po planu imamo aklimatizacijski uspon na brdo odmah iznad Tehrana, Tochal 3933 m.n.v.. Zimi je to popularno skijalište idealno za početnike. Do visine od 3700 m vodi žičara. Cijena prava sitnica nešto ispod pola milijuna riala ( kada se preračuna oko 30 kn). Budući da je sredina kolovoza to se odrazilo i na okolicu. Oko nas je bila prava pustinja sve žuto i u sličnim tonovima. S ugodnih 37 stupnjeva dižemo se na visinu na ugodnih 20 celzijusa. U daljini vidimo svoj cilj kako viri iz smoga, vidljivost je loša i ne uspijevamo vidjeti drugi kraj grada. Odlazimo natrag u hotel i spremamo se za put prema našem cilju.

23.08. Četvrtak. Nakon doručka putujemo prema Damavandu. Čeka nas jedno 3 h putovanja prema početnoj točci. Stali smo u Polur gdje je kuća Iranskog planinarskog saveza, te smo tu podignuli dozvolu za uspon na planinu. Od Polura do Goosfand Sara 3020m, najviše džamije u svijetu, nas voze džipovi. Tamo se naš vodič pogađa za cijenu za mule i krećemo prema gore, prema našem kampu sljedećih dana na 4200 m.n.v.. Putem nas prati smrdljiva sumporasta prašina koja se lijepi na sve. Krećemo se polako, te nakon 6 h izlazimo ispred kampa. Putem je samo jednog sudionika na 3800 već počela hvatati visinska bolest te je on sljedeći dan morao odustati i vratiti se u Tehran. Simptomi su bili različiti od glavobolje do raznih ostalih tegoba ali smo ih pregrmjeli. Na 4200 m ima otprilike 60 posto kisika kao na površini te je disanje otežano, tlak zraka je otprilike 650 mbara, tako da svaki napor mora biti odmjeren. Svatko doživljava te simptome drugačije od usporenog razmišljanja do disbalansa u koordinaciji, zapravo sve ovisi kako se nečije tijelo prilagodi na tu visinu. Važno je u trenucima odmora piti dovoljno tekućine i pošto se apetit izgubi s visinom, jesti na silu da bi funkcionirali. Uspeli smo se taman na Bajram pa je pri domu i kampu bilo puno ljudi. Samo ime Damavand znači bliže bogu, te se time svrstava uz bok ostalim planinama sličnog naziva npr, Ararat, Cho Oyu te mnoge ostale koje nose naziv Boga u sebi na materinjom jeziku.

Spavanje u kampu prve noći… Mogu reći samo da je bilo zabavno, kada smjestite mnogo ljudi koji loše reagiraju na visinsku, imate simfoniju zvukova i priliku svašta vidjeti. Od preskakivanja ljudi i traženje prolaza da bi uopće mogli izaći na toalet do tuđeg nesvjesnog bauljanja oko kampa. Ali s danima je bilo lakše, valjda se čovjek navikne na taj kaos.

23.08. Petak. Ujutro smo imali sljedeći aklimatizacijski dan gdje smo se svi nevoljko ustali, jedva pojeli i zaputili se u visinu. Svi neispavani u glavobolji i nekom polusnu smo se digli na 4600. Tri sata puzanja da bi se malo prispodobili na većoj visini i bili spremniji za sutra. Ne moram reći da sam na toj visini ubila oko sat vremena, konačno nije bilo smetnji za spavanje. Nakon izlaza svi smo si provjerili zasićenost krvi kisikom i puls. Rezultati su bili različiti ali prolazni i dovoljni da svi nastavimo sutra prema vrhu. Noć je bila lakša u domu i relativno smo se naspavali za sutra.

25.08. Subota. 4 h ujutro dan D. Ustali smo se u 3, spremili i prije 4 krenuli prema vrhu. Mrkli mrak, s desne strane Orion na horizontu, svjetla Tehrana s lijeve strane i mjesečina iznad nas. Pod lampama i bez stajanja lagano napredujemo do 4800 m gdje nas hvata zora. Na pola puta do vrha, temperatura ugodnih 0 stupnjeva uz lagani sjeverac stvarni osjet je i manji. Danas je prognozirana kiša pa se trudimo izaći na vrh što brže, da nas ne uhvati. 300 metara ispod vrha započinje sumporno polje, stavljamo marame na lice. Ako se prije teško disalo sad je još gore, miris pokvarenih jaja je u zraku ali još to nije sve, što nas je tek čekalo. Pred vrhom je gejzir sumpora koji šiba sumporni dioksid naokolo a vjetar ga vraća prema dolje uz tlo i direktno prema vama. U 11 h izlazimo na vrh kratko slavimo, i brzo idemo dolje. Spust je dugotrajan, pun sipara te jedva čekamo krevete. Popodne odmaramo a kasnije uz večeru slavimo.

26.08. Nedjelja je predviđena za povratak u Tehran i smještaj u novi hotel. Te prolazi brzo u transferu i zajedničkom druženju na večeri uz hrpu dojmova. Ponedjeljak i utorak su slobodni dani za razgledavanje i istraživanje Tehrana. Tu se odvajamo od ostatka grupe i istražujemo prvo u ponedjeljak stare znamenitosti grada. Od Američke ambasade, nacionalnog muzeja, muzeja dragulja, džamije na bazaru, bazar koji nas je izmorio do kraja svojim beskrajnim ulicama te Golestan palače. Drugi dan je moderno orijentiran te posjećujemo Azadi tower, Milad tower i obavljamo šoping suvenira i drangulija za naše najmilije.

Mali osvrt na žitelje Irana; Ako poželite saznat kako se osjećaju rock zvijezde Iran je vaša destinacija. Toliko osmjeha i srdačnosti nisam nigdje doživila. Svako malo vam se netko obraća s pitanjima otkud ste, trebate li pomoć, zahvalama što ste odabrali baš njihovu zemlju za posjetit, dopuštenjima da se slikaju s vama… Kako nam je objašnjeno tako se trude oko svih gostiju, ne samo prema strancima jer smatraju da je gost na neki način poslan od Boga pa se prema njemu tako i odnose.

U Srijedu se opraštamo nakon doručka od Tehrana i kročimo prema aerodromu. Čeka nas dug let i vožnja kući. Sjedalo pored krila se itekako isplatilo dok gledam u ponor i brojim planine usput. Usamljeni Ararat, Dunav kako vijuga prema Crnom moru, Istanbul na dva kontinenta i sumrak nad Beogradom. Pa put prema Karlovcu onako slomljeni i nikakvi dotepli smo se u ranojutarnjim satima na kućni prag. Odbacili naše sumporne ruksake u ćošak stana gdje čekaju sljedeću avanturu. 😉

 

 

 

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s